Kao što smo istaknuli u četvrtom članku ovog serijala, neki vjeruju da je izravna demokracija jedini istinski oblik demokracije. Kada predstavnicima dajemo moć da donose odluke u naše ime, radimo kompromis - kompromis između naših ideala i praktične realnosti. Željeli bismo donositi sve one odluke koje nas se tiču, samo što nemamo potrebne resurse. Netko nam treba ispeći kruh, popraviti pokvarene perilice, izgraditi ceste, zaliječiti slomljene kosti i tako dalje - kad bismo svi pokušali donositi informiranu odluku o svim pitanjima koja zahtijevaju kolektivnu odluku, umrli bismo od gladi. Ili, u najmanju ruku, naše perilice nikad ne bi bile popravljene. Dakle, kako bismo uštedjeli vrijeme (i novac - održavanje opsežnih referenduma je poprilično skupo!) i imali priliku baviti se svojim poslom, mi jednostavno delegiramo dio naše moći donošenja odluka predstavnicima.
Neki od onih koji dijele to mišljenje vjeruju i da, dok je ranije vjerojatno bila dobra ideja platiti nekoliko tisuća ljudi da donose kolektivne odluke u naše ime, to više nije tako. U ovom trenutku tehnološkog razvoja lako je doći do informacija, a održavanje referenduma mnogo je jeftinije nego prije. U Europi gotovo svatko lako pristupa internetu, samo trebamo razviti dovoljno sigurne online platforme i svatko bi mogao glasati iz svog doma ili putem pametnog telefona. Dakle, vrijeme je da se riješimo starog kompromisa, uzmemo natrag svoju moć i direktno donosimo te kolektivne odluke.
No, je li to doista tako? Je li predstavnička (posredna) demokracija samo tužan, ali nužan kompromis koji trebamo (ili treba) napraviti učinkovitosti radi? Je li izravna demokracija istinski oblik demokracije?
Zapamtite, demokracija je kraći izraz za “sustav koji je vrijedan naše moralne podrške”. S druge strane, čini se da posredne demokracije dosta dobro funkcioniraju: razumno su učinkovite u rješavanju problema i, kako većina ljudi većinu vremena prihvaća odluke koje predstavnici donose, dosta su stabilne. Ne samo da dobro funkcioniraju, nego su vrijedne i naše moralne podrške - javno tretiraju sve ljude kao jednake i važni su interesi svih. Međutim, u tim istim posrednim demokracijama erodira povjerenje u demokratske institucije, smanjuje se odaziv i političko odlučivanje postaje sve više odvojeno od običnih ljudi i njihovih preferencija. Definitivno treba pronaći neki lijek. No, osim činjenice da se trenutačni problemi posrednih demokracija moraju popraviti, ne znači da bismo se trebali riješiti predstavništva. Predstavništvo nije tužan, ali nužan kompromis.
Iako bi svi mi trebali imati riječ u kolektivnom donošenju odluka koje duboko utječu na pozadinske uvjete naših života, mnogi od nas preferiraju provoditi svoje slobodno vrijeme s obitelji umjesto da se obrazuju oko niza pitanja koja se tiču minimalnog PDV-a u propisima o dostavi. Mnogi od nas duboko bi žalili da moraju provoditi svaki 10 minuta svake večeri u prijavljivanju u središnju referendumsku platformu i klikanju zakonskih opcija koje se čine najboljima. Argument da su oni među nama koji to ne žele raditi lijenčine i da mi ne zaslužujemo da se naša stajališta uzimaju u obzir nije baš dobar. Naposljetku, provođenje slobodnog vremena s obitelji (ili bilo kako drugo) umjesto proučavanja propisa o dostavi legitimna je preferencija. Potpuno je legitimna želja to da želimo platiti drugim ljudima da proučavaju propise o dostavi i uzmu u obzir vaš vrijednosni sustav i interese kada donose odluku o regulativama dok se vi bavite potrebama svojih voljenih. Ako se riješimo predstavništva, zanijekali bismo legitimnost te i sličnih, potpuno legitimnih želja.
Uz to, čista izravna demokracija bi sama po sebi imala niz nedostataka, ne manje od onih od kojih pati posredna. Prvo, kada se radi o referendumu, broj opcija koje možete staviti na glasački listić je ograničen. Nema foruma koji bi se bavio time jesu li političke odluke prihvatljive za sve. Drugo, budući da građani nemaju izbornu jedinicu, oni nisu odgovorni uzeti u obzir svačije potrebe, a i kad bi o svemu odlučivali na referendumu šansa da upadnemo u tiraniju većine bila bi vrlo velika.
No, to ne znači da uopće ne bismo trebali imati izravnu demokraciju. Problemi posredne demokracije su realni. Ljudi bi trebali ponovno vratiti povjerenje u demokraciju i trebali bi vidjeti da su njihove brige važne zakonodavcima. Izravna i posredna demokracija bi se trebale međusobno nadopunjavati.
Pesimistični čitatelj bi ovdje mogao reći da sugeriramo miješanje dvaju sustava čije smo mane upravo pokazali. No, to nije tako. Nećete imati dobar kruh ako imate samo brašno ili kvasac. No, ako imate oboje (i još neke druge sastojke), mogli biste.
Čista izravna demokracija i čista posredna demokracija neće činiti dobru demokraciju. No, ako ih izmiješate i dodate malo slobodnih medija te zdravo civilno društvo, postoji šansa da ćete imati upravo ono što vam treba.
Zanima nas što mislite. Mislite li da bismo u Europi trebali imati izravniju demokraciju? Ako da, o kojim bismo pitanjima trebali odlučivati na referendumu i zašto? Ostavite komentar ispod naše objave na Facebooku i diskutirajte o vašim mišljenjima s nama i drugim čitateljima. I ne zaboravite se vratiti idući tjedan kako biste pročitali posljednji članak iz serijala WeDecide. Tema će biti EU.